Bribirska stranica namijenjena je svim bribircima i prijateljima Bribira, a posebno onima koji su daleko od rodnoga kraja, i kojih ima na gotovo svim kontinentima...
Neka ove stranice budu poticaj mladima u shvaćanju neprocijenjive vrijednosti kulture i običaja Vinodolskog kraja, a pogotovo našega Bribira!
Posjedujete li informacije za koje smatrate da bi trebale biti objavljene, i koje bi pridonijele ostvarivanju još ljepše Bribirske stranice, nemojte ih čuvati za sebe, već ih podijelite sa onima koji su daleko od Bribira, i kojih raduje svaka vijest u vezi našeg kraja.
Između neba i mora, u dolini boje nade, spi moj Bribir, spokojan i tih. Sunce razlijeva crvenu svjetlost sivim i raspuklim stijenama, škrapama, zemljom koja čeka kišu, umorna i žedna...
Glas sa zvonika i drhtava pjesma crvčka, sunce žeže podne, pada mir, tišina se čuje...
Brojim sve svoje nade, utkane u ovaj tvrdi kamen, sve suze pale na usahli grozd, godine zapisane u kršu, dok nebo ljubi zemlju svom svojom modrinom.
I kad me bol Tvoj peče, i kad me osmjeh budi, jednako Te volim. Svaki put zadrhtim kad Ti šapnem ime, stari grade moj, moj dragi Bribire...
SERENADA BRIBIRU
Kućice male snivaju sve i Bribir tone tiho u sne u noći plavoj ko morski žal čekam te dragane ja.
Zvijezde na nebu što sjaju priču nam pričaju dragu čekaju i one samnom sreću i ljubavni žar.
Dođi probudi se dragi sreću da samnom podijeliš jer Bribir i nitko više za čežnju neće nam znat
Čin san oprl oče, zadrhtal v naručji opazil san lipi,Bribir mi nigdanji doli modro more, gori trtor vučji dolci, lihi, gaji, livadi kot v sanji.
Obličil san suzi ča su mi kapale pomalo na čelo kot dušica v žmulji te me iste suzi, dan danaska pale i peku po telu materini žulji.
Gorele su v strani podažgane travi senarice cvale suhin liston bilja z guvna zrnca vukli va mravinjak mravi svijala se zmija med grmčićen smilja.
Kosi su skakali va zelenon gaji čvrcčali su su čvrčki v opaljenih brajdah pivali slavuji, kot anđeli v raji gukale grlice kot sopci na gajdah.
Se san ja to videl od prvoga trena su tu lipu raskoš, rodna mi Bribira čelice su pasle, beli cvet od drena cinpreši šetali pokraj simitira.
Po tratinah bele, ovčice su blele po stenah va strani verale se kozi a stare su ženi mužen hlače plele i priko senokoš peljali se vozi.
Kravi su mukale va hrastovih torih junice stupcale, priželjkujuć bika lulale se stabla kot barki na morih odbijale ure z vrha zvonika.
Takoj život tekal, mučno i pomalo kroz ovi zaselki, brajdi i dolčini ditenstvi j tu moje zavavik ostalo protekloj kot voda va brzoj Ričini.
Stranica je prilagođena za razgledavanje na monitoru od 17” i Internet Explorer
Željka Jurčić-Kleković
Joža Ugrin
|
|
|
|
|
|
Zadnja promjena bila je u rubrici:
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
Bribirska stranica
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|